Nakon što je riješen problem komunikacije na relaciji Bar–Ribnjak, pop Bogić Femić pokrenuo je incijativu za gradnju manastirskog konaka pored crkve na Ribnjaku. Arhitekte iz Bara Slavo i Ljubica Marković prihvatili su da urade projekat budućeg konaka. Nekadašnji predsjednik režijskog odbora Milorad Čarapić, podsjeća na početak gradnje konaka, kasnije i manastira, i ističe da je osmišljavanje projekta i njegovu izgradnju pomogao vjerni narod Bara.

– Prema projektu, temelje je iskolčio majstor Velizar Rutović uz pomoć četiri momka – Veska Lekovića, Nebojše Popovića, Gojka Boškovića i Draška Šoća. Postavljanje kamena temeljca i čin osvećenja izvršio je sveštenik Bogić Lj. Femić, paroh Srpske prvoslavne parohije barske i arhijerejski namjesnik barski, 11. aprila 1991. godine. Osvećenju temelja prisustvovali su protojerej Radoica Božović, paroh ulcinjski, monah Jovan Ristić, Dragan Ristić, svršeni bogoslov iz Bara, svršeni bogoslov iz Danilovgrada Krgović, Aćim Višnjić, novinar Radio Bara, Vučina Femić, Jovan Stanišić, Danica Nikčević, Velizar Rutović, Zoran R. Rutović, Peko Vučković, Brano Jovović i Peko Šoć – kazao je Čarapić.

Kako je dodao, monah Jovan je organizovao rad žena koje su došle da pomognu kad je izlivana osnovna ploča, koje su radnicima spremale hranu, kuvale kafu, donosile vodu i slično.

– Dogovorili smo se da treba naći iskusnog i sposobnog čovjeka i izbor je pao na mene. Tada sam radio kao građevinski poslovođa u Zavodu za izgradnju Bara. Ja sam i ranije davao priloge za gradnju crkve, ali sam bio zauzet u preduzeću i morao sam da razmislim, ali sam se ipak prihvatio posla. Kao iskusni građevinar, vidio sam da je moguće uraditi više nego što je predviđeno prvobitnim projektom. Imao sam na umu izgradnju sprata, čime bi se dobio prostor koji će omogućiti eventualno povećanje manastirske obitelji. Pop Femić je to prihvatio i odlučili smo da se hitno napravi projekat za sprat, a ja sam dao idejnu skicu – rekao je Čarapić.

Ploča je izlivena samo dva dana prije Vasiljevdana 1991. godine.

– Morali smo da obavimo pripreme za prvu službu, a već sledećeg dana rano ujutro počeo ja da pristiže narod. Počela je i liturgija koju je služio sveštenik Femić. On je zahvalio svima koji su tog dana došli na ovo sveto mjesto. Dio govora posvetio je incijativi za dobijanje lokacije u centru Bara za izgradnju Sabornog hrama Svetog Jovana Vladimira i pozvao na odlučnu akciju. Podsjetio je da je tu incijatvu pokrenuo prije nekoliko godina, da se obraćao nadležnim, ali bez uspjeha. Najavio je da će 13. maja početi štrajk glađu na trgu u centru grada i da neće odustati dok se ne ispuni njegov zahtjev za dobijanje lokacije za prvaslavni hram. Kad je sveštenik Femić završio propovjed, na skelu se popeo Peko Šoć, koji je u svojoj knjizi „Manastir Ribnjak kod Bara” sve lijepo opisao, i pozvao narod da bude uz svog popa. Peticiju je potpisalo preko 5.000 ljudi – ističe Čarapić.

U vrijeme kada je za predsjednika opštine došao Borislav Lalević, primio je delegaciju Crkve, a tom sastanku je prisustvovao i Miodrag Raičević, direktor Direkcije za javne radove, i ovo pitanje je riješeno na najbolji način.

– Kasnije smo nastavili rad na konaku manastira na Ribnjaku. Formirano je i zvanično crkveno tijelo koje je vodilo poslove, a 11. februara 1992. godine formiran je i režijski odbor u sastavu Milorad Čarapić predsjednik, Peko Šoć, Pero V. Savić, Mitar Radulović, Kosto Miljanić, Vučina Femić, Zdravko Aleksić, monah Jovan Ristić, sekretar Milutin Jovetić, Velizar Rutović, Vesko Javanović, Milo Tadić i Petronije Đalović. Crkva Svetog Vasilija na Ribnjaku počela je svoj život kao sveto mjesto okupljanja na molitvu i susrete sloge, vjere i nade. Uz božju pomoći i milosti Svetog Vasilija, a po blagoslovu mitropolita Amfilohija, voljom i snagom dobrih ljudi, odanih svojoj vjeri i naciji, dovršeno je ovo bogougodno djelo – kazao je Čarapić.

D.S

---

„Ljubav, sloga i vjera u Boga“
Mitropolit Amfilohije je 12. maja 1992. godine osveštao konak i ustanovio manastir na Ribnjaku.

– Zaista se svako od nas trudio da doprinese koliko je mogao. A radnici koji su bez naknade podigli manastir na Ribnjaku bili su ljudi koji su živjeli od teško zarađenih dnevnica u preduzećima ili kod privatnika. Ja sam u svom dnevniku zapisao da su glavni teret gradnje iznijeli Milorad, Peko, Vučina, Zdravko, Kosta, Petrnije, Velizar, a posebno protojerej Bogić Femić i monah Jovan Ristić. Inače, moram ponoviti, čitav odbor bio je aktivan sve vrijeme gradnje. Takođe, odbor je odlučio i da postavi spomen-obilježje graditeljima – ploču sa krstom, na kojoj sa jedne strane piše „Ljubav, sloga i vjera u Boga”, a sa druge „Bogati i siromašni, veliki i mali, jaki i nejaki, ovdje smo jednak“ – kaže Čarapić.